Ponekad se dešava da se, unutar određenih loža, čuje ova gotovo svečana izjava: „U slobodnom zidarstvu, ne kažemo hvala.“ Ponekad se javlja kao tradicija čije je poreklo zaboravljeno, ali koja se ponavlja sa uverenjem u nešto davno ustaljeno. Opravdava se pozivanjem na jednakost između Braće i Sestara, odbijanjem laskanja ili stvaranja odnosa zavisnosti, idejom da je rad u loži dužnost, a ne usluga. Pa ipak, trudeći se toliko da sačuvamo čistotu gesta, ponekad rizikujemo da izgubimo njegovu toplinu. Jer govoriti o Bratstvu, a ne dozvoliti da se izrazi zahvalnost, je kao podizanje Hrama čija vrata ostaju zatvorena: struktura je tu, ali život više zaista ne teče.
Loža nije neutralan prostor gde pojedinci naizmenično čitaju svoje arhitektonske radove i mehanički slušaju radove drugih. To je naseljeni prostor, živo biće, prožeto zajedničkim dahom. Kada neko govori u loži, ne iznosi samo zbirku misli: otkriva putovanje, fragment svog unutrašnjeg rada, uglačani, prefinjeni deo sebe, uključen u veći pokret. Ono što je postavljeno u centar, u Svetlost, hrani celinu. Nikada se ne svodi na puki individualni doprinos: odmah pripada kolektivu. Stoga, zahvalnost u ovom kontekstu nije ukazivanje usluge ili nagrade pojedincu; to je priznanje da je loža nešto primila, da su reči potekle, da je Hram udahnuo još jedan dah.
Svakako, slobodno zidarstvo nas upozorava na laskanje, samozadovoljstvo i težnju ka odobravanju. Ne radi se o ponovnom uvođenju u Hram mehanizama dodvoranja ili hijerarhije koji dominiraju sekularnim životom. Ali mešati zahvalnost sa pohvalom, zahvalnost sa priznanjem, priznanje sa nagradom, znači pogrešno razumeti duboku prirodu inicijacijske veze. Prava zahvalnost nikoga ne postavlja iznad ili ispod: ona povezuje. Ona ne pravi razliku, ona ujedinjuje. Ona ne raspodeljuje privilegije; ona kruži poput nežne Svetlosti koja ništa ne sagoreva, već osvetljava dovoljno da se svi osećaju prisutnima.
Tišina se često poziva da bi se opravdalo odsustvo „hvala“. Pa ipak, nisu sve tišine iste. Postoje tišine prožete osećanjima, koje nežno sakupljaju ono što je upravo podeljeno, produžavaju reči, a da ih ne zasene. I postoje ledene tišine, koje oštro seku, zatvaraju, razdvajaju, stvaraju distancu. Loža, kada je živa, diše između ova dva oblika tišine. Ponekad je jednostavno, šaputano, diskretno, iskreno „hvala“ dovoljno da spreči tišinu da postane hladna. Ona ništa ne prekida, ne narušava harmoniju svetog vremena: ona potvrđuje da se razmena dogodila, da je susret bio stvaran.
Reći „hvala“ u slobodnom zidarstvu nije ni stvar učtivosti niti navike. Ne radi se o sistematskom ili mehaničkom izražavanju zahvalnosti. Reč ima vrednost samo ako proizilazi iz iskrenog unutrašnjeg osećaja. Ali kada nas neko delo dotakne, kada reč odjekuje, kada gest probudi nešto u nama, priznajući da nije profano; naprotiv, to je čin pažnje, prisustva i posvećenosti bratstvu koji pozivamo na otvaranju svakog Rada lože. Jer nikada ne gradimo sebe sami. Ono što postajemo u loži, uvek dugujemo svetlosti koju je neko drugi postavio pred nas, jednog dana, pred nas, za nas.
Dakle, pitanje nije zapravo da li reći „hvala“, već prepoznati njegov izvor kada se pojavi. Ako proizilazi iz želje da se bude viđen, najbolje ga je ostaviti neizrečenim. Ako dolazi iz navike ili svetske učtivosti, neka ostane na vratima Hrama. Ali ako se rodi u srcu kao prepoznavanje veze, odjeka, zajedničkog unutrašnjeg pokreta, onda ovo „hvala“ nije ni profano, ni trivijalno, ni suvišno. Ono postaje čin gradnje. Kamen položen tiho, ali čvrsto, u nevidljivu građevinu lože.
I možda baš u ovom trenutku,upravo slobodno zidarstvo diše kroz nas.